U sve se meša ljubav

„Hoćemo li praviti one kiflice?“ – upita frćkava patuljčica svoju baku.

„Naravno da hoćemo! Tijesto je već spremno.“ – odgovara plemenito stvorenje, skrivajući umor i pospanost.

Frćkava plava patuljčica počinje da skakuće od sreće, a umorna baka već priprema dva radna stola – prvi, vlastiti, prekriven tek kupljenom mušemom i već dobrano raskliman od dugogodišnjeg pripremanja svih vrsta poslastica, i drugi – za patuljčicu, improvizovani, u stvarnosti plastičnu crnu stolicu sa ravnim vrhom nalik na okrenutu tepsiju.

„Ovako, najprije uzmeš malo brašna i pospeš ga po stolu.“ – mirno objašnjava baka.

„A zašto?“ – zapitkuje frćkava plava patuljčica, radoznala petogodišnjakinja.

„Da se tijesto ne bi lijepilo za sto.“ – strpljivo odgovara baka, nagnuta nad tijestom koje polako istanjuje oklagijom, kao da to nije objasnila već tolikim djevojkama, snajama i kćerima prije patuljčice.

„E, tako… A sada gledaj: kada dovoljno istanjiš tijesto, režeš ga na male trouglove…“

„Pa to liči na picu! Kao u Nindža-kornjačama, kada Majki naruči picu i donesu je u onom veeeeeeelikom kartonu!“ – prekida je djevojčica, radujući se što je pronašla sličnost između stvarnosti i crtaća.

„Da, baš tako!“ – odgovara baka, praveći se da savršeno zna o čemu njena unuka govori, a zapravo je u toku crtaća drijemala, koristeći trenutak kada se mali đavo napokon smirio.

„Znaš, mi nikada nismo naručili picu, ali meni je pica koju ti praviš najbolja na svijetu! Hoćemo li sutra naveče praviti picu?“

„Hoćemo, pravićemo.“ – potvrđuje baka, a osmijeh joj prosto igra na licu.

„A šta se sad radi? Mogu li i ja sjeći tijesto? Već sam velika!“

„Možeš, ali polako, ja ću ti držati ruku prvi put, a dalje ćeš sama. Samo oprezno!“

Baka briše ruke o pregaču i prilazi unuci, uzimajući joj ručicu i polako stavljajući mali nož u nju.

„Tako. A sada ćemo sjeći salamu i stavljati je unutar svakog trougla tijesta…“

„Ja naaaaaaajviše volim kiflice sa salamom! Ne volim ih sa sirom, te su mi mnoooogo dosadne! Moramo li baš da ih pravimo i sa sirom?“

„Napravićemo ih i sa sirom, jer ih ja volim takve.“

„Dobro, ali onda ćemo ih odvojiti, da se zna koje su koje!“ – insistira mali namćor.

„Sada umotaš salamu tako što kreneš od šireg dijela tijesta ka užem.“ – nastavlja baka.

„Važi!“

Dok motaju kiflice, baka svoje stavlja u posebnu tepsiju, dok unuka nimalo ne pazi, zbog čega brašno pada svuda po kuhinji, kao prvi snijeg.

„Pripazi malo, prosipaš!“ – upozorava je blago baka.

„Izvini, bako, ali ovo nimalo nije lako… Haaaa, to se rimuje!“ – oduševljeno viče patuljčica i veselo trči u dedinu sobu kako bi mu saopštila radosnu vijest i zamolila ga da to zapiše. Naime, djevojčica i njen deda mnogo vole pjesmice i uvijek ih zajedno smišljaju. Deda je u tome pravi majstor, a njegova specijalnost su šaljivi stihovi. Djevojčica je u tome još uvijek nova i nespretna, zanimljivo joj je da se riječi rimuju, ali ne mari previše za njihov smisao.

Baka mirno nastavlja sa radom i tepsija je već puna, a pećnica zagrijana. Evo, i druga tepsija je već spremna, a patuljčice još nema – smišlja s dedom pjesmu. Ali baka uopšte nije ljuta, čak joj je i lakše da na miru pravi kiflice, bez pitanja i prekidanja. Čeka ona da patuljčica smisli tu svoju pjesmu, pa će da je zovne da ih premaže žumanjkom prije pečenja. Taman zausti da je pozove, kad malena blesa dođe sama.

„Smislili smo pjesmu. Sviđa mi se. Kad večeramo, čitaćemo je da je i ti čuješ. Hoćemo sada mazati kiflice jajima? Gdje ti je ona zelena četkica što si je nekidan kupila? Vidi kako je mekana, gumena! Vidi, golica po nosu, ha-ha-ha!“ – brblja unuka i pokušava da vrhom četkice dodirne bakin nos.

„Aaaaapćiha!“ – odglumi baka, i obje prasnuše u smijeh.

„Hajde sada da ih namažemo, pa ćemo jesti, pročitati tu vašu pjesmu i ići na spavanje, već je kasno.“

„Može. A hoćeš li mi pričati onu svoju priču o pšenici-bjelici?“ – pita unuka, mažući pažljivo kiflice.

„Hoću, ali samo ako dobro jedeš!“

„Naravno da hoću, pa ja obožavam tvoje kifle!“

Kroz nekoliko minuta vrele kiflice već su na stolu koji je baka brzinom munje, a opet tako brižljivo, kako samo ona zna, postavila za njih troje. Patuljčica se popela na stolicu i sa police u kuhinji dohvatila šolje za mlijeko, dedinu – sa dječakom što lovi leptira, bakinu – istu takvu, ali sa motivom djevojčice i vlastitu – sa Nindža-kornjačama (naravno). Razgovor i smijeh nisu jenjavali ni tokom večere, a kada su svi završili s jelom, deda naglas pročita šaljivu pjesmicu.

„Odlično ste to napisali!“ – oduševljeno povika baka.

„A ti si napravila odlične kiflice, najbolje na svijetu! Hvala ti!“ – reče unuka i potrča joj u zagrljaj.

„Hajde sada da spavamo. Idem ja u svoju sobu, laku noć!“ – pozdravi se deda.

„Laku noć!“ – uglas odgovoriše baka i unuka.

Par trenutaka kasnije, već su bile ušuškane u toplom krevetu, a nakon priče o pšenici-bjelici i poljupca za laku noć, obje su čvrsto spavale; prva – umorna od rada i dadiljanja, a druga – od smišljanja pjesmica.

Danas, šesnaest godina kasnije, mnogo toga se promijenilo, ali najvažnije je ostalo isto. Patuljčica je sada velika djevojka, a plave lokne su se izravnale i postale smeđe. I sada piše pjesme i uživa u njima više nego u kuvanju, a čita ih pred dedom koji stručnim uhom poete sluša i donosi krajnji sud (uglavnom pozitivan). Baka je ostala više-manje ista – prelijepa, puna topline i razumijevanja, samo već uveliko sijede kose i pomalo zgurena. Još uvijek pravi kiflice za svako porodično okupljanje, roštiljanje i pred svako putovanje, svi je to mole jer znaju da su njene nenadmašive! Jednoga dana kada je više ne bude na ovom bijelom svijetu, ostaće uspomene na nju, njenu dobrotu, naklonost i ljubav, ali i na najbolje kiflice koje smo ikada probali.