Nedelja- sveti dan porodice

Nedelja- sveti dan porodice

Još uvek pamtim dane kad je nedelja bila rezervisana za porodične ručkove i okupljanja. To su bila vremena bez žurbe i sa mnogo manje stresa, kada radnje nisu imale radno vreme kao i svim ostalim danima. Nedeljom smo ostajali kući, nismo žurili u nabavku i kupovinu, imali smo svo vreme ovog sveta.

I jela su nam bila drugačija- spremana na tenane, sa puno ljubavi i strpljenja, a uvek preukusna. Sem umešnosti odavale su i volju domaćice da sebi i svojoj porodici priredi pravu malu nedeljnu gozbu. I to se ponavljalo- iz nedelje u nedelju.

Baba je uglavnom spremala pite sa domaćim korama koje je sama razvlačila. Još se sećam tog celokupnog rituala od mešenja testa za kore( bez ikakvog preciznog recepta, već sve odoka, po osećaju pod prstima). Još pamtim kako sam, iako mala, obletala zadivljeno oko nje dok ona vešto i strpljivo razvlači još jednu koru polako od sredine ka krajevima- tako je glasilo zlatno pravilo. Dok ponovo, po ko zna koji put, kruži oko stola i testa, meni malenoj i radoznaloj odaje sve svoje tajne i savete koje je isprobavala dugi niz godina. Vidi moje oduševljenje, pa odvaja deo testa i kaže kako ćemo zajedno praviti pitu. Ja gledam oduševljeno čas u nju, čas u komad testa. Trudim se iz petnih žila, razvlačim, radim isto što i ona, čini mi se. Ipak, njena je kora tanka, providna, savršena, bez pukotina, glatka. A moja debela i popucala. Vidi i baba to i samo kaže „ ništa strašno, biće bolje idući put“ . Filujemo svaka svoju pitu sa mnogo sira i zelja, a potom je stavljamo u pripremljeno posuđe- ona u najveću tepsiju koja postoji, ja u najmanji plehčić. Minuti dok se pite peku su prava večnost, a miris se širi celom kućom. Jedva dočekam da se prohladi i da mogu da probam i jednu i drugu pitu. Njena je savršenog ukusa, mekih i najlepših domaćih kora, bogata filom. Moja- debelih kora i gnjecava. Ali, ona jede i još hvali moju pitu. A ja onako mala se pitam zašto jede tu moju piticu pored njene onako savršene.

Pravila je baba i mnoge druge đakonije, mnoge od njih ispod sača- kao što je veliki okrugli hleb. Još pamtim i miris i ukus njenih potpečenki, pa i zvuk cvrčanja žitkog testa dok ga sipa u užarenu tepsiju, a onda prekriva bogatim slojem jastrebačkog sira. Kuća sa ognjištem, crepuljama i sačem postoji i danas i preko sto godina uspešno prkosi zubu vremena, vraća uspomene na detinjstvo, neke lepše i bezbrižnije dane i najdraže ljude.

Tako i ja danas u sopstvenoj kuhinji( bez smederevca, ognjišta i sača nažalost) pokušavam da oživim uspomene i ukuse svog detinjstva. Kada savremeni način života i žurba u svemu počnu da uzimaju danak, zastanem na tren, razvučem omiljeni pamučni stoljnjak i počnem da mesim i razvlačim testo za domaću pitu nalik babinoj. Vreme je već učinilo svoje, tako da mi ne treba ni precizan recept ni mere u gram, samo nepogrešivi osećaji i želja da sve bar na tren bude jednostavno kao tih davnih dana. Sada su i moje kore dovoljno velike i tanane, ne pucaju, savršene su i mekane. I sve je u toj meri identično da poželim da sa baba Lalom ukrstim oklagije dok ona smelo i neustrašivo gazi svoje osamdesete, a ja dovoljno velika i odrasla pokušavam da svojoj porodici pripremim zdrav i ukusan obrok, a više od svega sačuvam tradiciju nedelje kao omiljenog i svetog porodičnog dana u vremenu kapitalizma i materijalizma.




Ocenite članak
[Ukupno: 1 Prosečno: 5]