Sneška za malog smeška

Sneška za malog smeška

SNEŠKA ZA MALOG SMEŠKA

Svi smo se uželeli snega a ova zima kao da tera šegu sa nama. Malo se maskira u proleće a malo u jesen, ali od snega ni traga ni glasa. Hajde za nas starije još i nema veze. Nama sneg samo stvara komplikacije – te auto neće da upali, te poledica, te bljuzgavica, te kolaps gradskog prevoza, te barice po parketu… Ali, zato naši mališani! Njima stvarno nije lako.

Svako veče pred spavanje, moje dve pametne glavice uvek imaju neko pitanje viška. Kada će sneg? Gde je do sad? Kako nastaje sneg? A gde je sneg sada, ovog trenutka? Jel istina da je svaka pahulja različita? A ko pravi te pahulje pa su tako lepe? I tako dalje i tako dalje.

Iskreno, koliko god da mi je drago što smo ove zime u širokom luku izbegli sneg, toliko mi je krivo zbog njih. Jer, sećam se, kada sam ja bio mali, sneg je bio uzbudljiviji čak i od letnjeg raspusta!

Svi smo ga dugo iščekivali, osluškivali prognozu na kraju dnevnika u pola 8, zapitkivali učiteljicu, roditelje, tetke, stariju braću. A onda, kao magijom, nekako je uvek prvi sneg stizao noću. Ujutro kad ustanemo, sve se već belilo a našem oduševljenju se nije mogao ni nazreti kraj!

Svi smo imali drvene sanke sa metalnim oplatama na ivicama. Sećam se prvih sanki koje sam dobio a da nisu bile nasleđene ili pozajmljene, već samo moje. Dobio sam ih u prvom osnovne i bio sam najsrećniji dečak na svetu. Insistirao sam da spavam sa njima iako su zauzimale pola kreveta. Na kraju je ispalo da sam ja spavao na podu dok su se sanke baškarile pod mojim jorganom (da, da, pokrio sam ih da im ne bude hladno).

Sećam ih se kao da je juče bilo. Bile su od jako svetlog drveta a sedište je bilo sastavljeno od zelenih traka. Imale su crvene „uzde“ sa po jednim zvoncetom na svakom kraju. Oplata je bila sjajna i srebrna a ja sam je dodatno mazao suvim sapunom kako bi bile još brže. Nisam mogao da dočekam sneg! Svima sam pričao o mojim sankama i kada je najzad pao, bio sam prvi na brežuljku iza zgrade. Malo sam poranio pa sam dobar sat čekao da neko naiđe.

Vredelo je. To je bilo sankanje za pamćenje. Sećam se da mi je Pegica (tako smo zvali pirgavu Kaću) prišla i pitala da se vozi sa mnom. Toliko sam bio uzbuđen da smo se na kraju oboje prevrnuli i smejali se dugo u snegu. Posle sam vozio i Nataliju i Jelenu i Sanju.

Posle sankanja, obavezan je bio Sneško Belić. Čak su i roditelji znali koliko nam je važan. Dok su vikali sa terase: Milaneee! Ivanaaaa! Zdravkoooo! Markooo! Kući, brzo! Kućiiii! – na sam odgovor da pravimo Sneška, dobijali smo glat još najmanje pola sata fore. Svako bi poneo nešto od kuće. Šargarepu, dugmiće za oči, klikere, stari šal pa čak i neko šerpu. Ne sećam se da je ikada izbila svađa dok smo ga pravili. On je nekako bio toliko svima važan da smo zajedno smišljali svaki detalj, većali i glasali. Niko nije bio specijalan, stariji ili pametniji. Bitan je bio samo Sneško.

Kući bih došao potpuno mokar. Ne zaboravite da mi nismo imali ova super tanka i lagana odela koja ne propuštaju sneg. Umesto najtanje dukserice od flisa, mi smo nosili debele džempere koje su nam plele bake. Rukavice su takođe bile vunene a čizme Akiak, skroz gumene i ne previše tople. Ali, ništa nije bilo toliko strašno i hladno što jedan topli čaj sa medom nije mogao da reši. Noge bismo obavezno podigli na radijator a tu bi se našla i neka vruća pita.

O, to su bili dani.

I kada samo pomislim da će moji mališani ove zime možda biti uskraćeni za taj užitak, srce mi se stegne. A onda sam se setio. Ako Muhamed neće bregu, hoće breg Muhamedu.

Pa kome još treba taj blesavi sneg da bi uživao u snežnim radostima? Ovog vikenda sam odlučio da za doručak mojim momcima pripredim pravo snežno iznenađenje.

Sendvič Sneško je bio pravi hit tog jutra. Dečaci su se toliko oduševili da smo morali da zovemo i sestrinu decu na doručak, dva klinca iz komšiluka i tri drugara iz razreda starijeg sina. Bila je to luda jutarnja žurka a u kuhinji se nije znalo ko kosi, ko vodu nosi. Ali, za pravo čudo, svaki sendvič je ispao savršeno a svako lice ozareno. Sneška za smeška je postala nezvanična lema ovog događaja a već mi je najavljena repriza sledeće subote.

A sneg? Pa, što se nas tiče, kako hoće. Ako dođe, dobro nam je došao, a ako se i dalje joguni, neka zna da se bez njega itekako može!

 Sneška za smeška – zimski sendvič

Sneška za smeška – zimski sendvič

SNEŠKA ZA SMEŠKA – ZIMSKI SENDVIČ

Priprema:

Prvo uzmite jednu veću i jedno malo manju čašu kojima ćete od hleba napraviti krug, samo utisnite otvor čaše na hleb. Namažite bogato margarin na veći krug, zatim preko stavite sir i pančetu a onda i malo majoneza. Složite na sve to i cherry paradajz, presečen na pola. Na manji krug, koji ste stavili iznad većeg, namažite takođe margarin i samo stavite jednu polovinu paradajza.

Za to vreme, gornje stranice hleba i unutra i spolja namažite margarinom. Poklopite sendvič a zatim krenite sa ukrašavanjem.

Od maslina napravite dugmiće, od bibera oči, od šargarepe nos… Rukolom ukrasite svaki tanjir pa i Sneška tu i tamo.

Uz ovaj sendvič malom smešku poslužite i domaći čaj od nane sa medom i limunom.

Sastojci:

Ocenite članak
[Ukupno: 2 Prosečno: 5]