San

San

Piše: Vesna Prodanović


SAN

“Hoću da me mama uspava!” plakao je mali dečak, neutešno, odgurujući baku, prebacivši na nju, svu krivicu, što mame nema. “Doći će mama, uskoro, doneće ti puuuno igračaka…” tešila ga je baka, sušeći suze na njegovom sićušnom licu. Prepustio se mekoći njenog zagrljaja, prijala mu je ta toplina, to ninanje i njene reči: “Spavaj… spavaj, snago bakina, uzdanice moja…”

I tako iz dana u dan, iz godune u godinu… Mama i tata su otišli na rad u tu, neku, Austriju. Skoro celo selo se preselilo tamo. Deca su, uglavnom, ostala kod baka u deda, privremeno, dok se ne zaradi neka para. U početku je često izlazio na seoski put, da čeka mamu i tatu. To uzaludno čekanje, pretvorilo se u nešto gorko, zgurano u dubinu njegove duše. I ostalo je tu, zauvek, da ga žulja.

Tih godina, ljudi su masovno odlazili, da zarade, da steknu, da izgrade nove kuće u zavičaju, za svoju decu, da im bude bolje. Nisu ni bili svesni, da su to “bolje” odneli sa sobom, da su izgubili ono što se ne može vratiti i što nikakve pare ne mogu platiti. U silnoj želji, da obezbede porodicu, upravo su je gubili. Propustili su hiljade neponovljivih trenutaka, sa svojom decom, koja su rasla i čija srca su, zauvek, ostala željna roditeljske ljubavi.

Njemu je baka postala oslonac i najsvetlija tačka u njegovom malom životu. Sve važno, vrtelo se oko nje! Baka je za njega smišljala priče, spremala slatkiše, skromne, ali začinjene ogromnom ljubavlju. Zato najslađe! Zato najdraže! Taj miris patišpanje, pratiće ga kroz ceo život, kao nešto najlepše, nešto što izaziva toplinu i podseća na dom. Na spokoj, na sigurnost. Na bezuslovnu ljubav. Mnogo kasnije, kad je “postao svoj čovek” i kad je zaimao, mnogi su se čudili kad bi na kraju poslovnog ručka, pored silnih torti, čizkejkova i tiramisua, pitao za patišpanju. “Nemate?!!” pitao je razočarano, svaki put. “Pa, kako, to je najlepši kolač!” Nije ni bio svestan, da je želja za patišpanjom, bila zapravo, želja za ljubavlju, za toplinom doma, koju mu je baka dala kao najveći i najlepši poklon. Ona je bila njegova sigurna tvrđavica, njegov zaklon od svih nepogoda, koje život nosi.

Svojom ljubavlju, nesebičnošću i požrtvovanjem, baka je stvorila čvrsti štit, koji će nositi kroz život, koji će ga čuvati i braniti.

Na studije, u Beograd, krenuo je, naoružan bakinim savetima, da dobro čini svakome i da jedino pravi trud i rad, može dovesti do uspeha i sreće. Baka, koja stoji u okviru vrata, sa maramom na glavi, jednom rukom mu maše, a drugom krišom briše suze. Ta slika, zauvek mu se uklesala u sećanje. Kao neka amajlija. I njene reči: “Uzdanice moja, neka te sreća prati! E, da mi je dočekati i da te oženim, pa da na miru odem…”

Nije dočekala! Taj gubitak, teško je podneo, ali ostala je zauvek prisutna u njegovom srcu, u mislima.

I sada, dok njegova žena doji njihovu bebicu u drugoj sobi, prođe mu kroz glavu, koliko bi baka bila srećna, da ih sada vidi. San ga je savladao. Odjednom, došla mu je u san. Oseća miris patišpanje, baka ga doziva… Trgnuo se, bilo je tako životno, tako snažno! Ustao je da vidi je li beba zaspala. Zapanjen, ugledao je svoju premorenu ženu kako spava i njihovog malog sina, prignječenog, koji već dobija neku modru boju! Majka je zaspala dojeći ga. Pritrčao je, prestravljen, zgrabio bebu, pokušavajući da je povrati! Posle nekoliko trenutaka, zaorio se bebin plač, najlepši zvuk u tom trenutku.

Sinuo mu je san kroz glavu. “Baka me probudila! Spasila mi je sina! I sada bdije i sada me čuva! Smrt je ustuknula, pred ljubavlju!” Suze su same krenule…




Ocenite članak
[Ukupno: 8 Prosečno: 4.5]