Roditelji (i njihova deco), svaka čast!

Roditelji (i njihova deco), svaka čast!

Roditelji (i njihova deco), svaka čast!

I alal vam vera. Ovaj karantin izdržati – dok posao čeka u improvizovanom radnom kutku na zastakljenoj terasi (gde stoji i alat ali, tu je najmirnije), pile verovatno zagoreva u rerni, gomila oprane ali, neispeglane robe se već ruši i na najmanji dodir, usisivač je već treći dan na sred dnevne sobe strpljivo čeka, i roditelji čekaju namirnice i malo da vas vide iz daljine i popričaju (sunce ih ogreje kad dođete, ne znaju šta će više i kud sa sobom) – sa sve decom i „Imamo projekat sa roditeljima za školu, nešto kreativno kao da pravimo. Nađi, pliz, 3 metra hamera, šljokice, one boje, lepak sa i bez šljokica, one kao zvezdice drečave, šareni selotejp, metar ipo tankog kanapa ili vunice i 63 čašice za jogurt“…

Skrivena kamera? Neko me zeza? Sanjam? Film?

Ne. Korona.

U početku stvarno kao neki distopijski film: maske, rukavice, pa nestašica maski, rukavica ali, i brašna i toalet papira, nervozni redovi, dezinfikovanje bukvalno svega, od paradajza do ručke od tašne, policijski čas, škola na televiziji… Panika, strah, neizvesnost. Posle smo se malo navikli valjda, pa su krenule da pljušte i šale na račun karantina i sve se svelo na jednu rutinu i normalnost u nenormalnim uslovima.

Prvog juna se obeležavao Dan roditelja (Global Day of Parents). Ove godine je trebalo posebno čak. Nije lako bilo biti roditelj poslednjih meseci.

Za početak – škola. Mnogi od njih imaju i pubertet u kompletu. Učenje, okupiranje dnevne sobe preglasnim televizorom pa onda „ne razumem, objasni mi ti…“, muka domaćih zadataka, naterati to da uči, skinuti to sa igrica i Tik Toka, gledati ih onako blede jer sede u kući… A nekome je mali baš prohodao, dva dana pred karantin! I od tada više nikada nije bio miran. Nivo: skidanje sa lustera i izvlačenje iz veš mašine. Živa vatra, baka kaže. Poštar: Veseljko mali! Sestra starija: Skidajte ga sa mene više! I tako, na smenu, po ceo celcati dan a često i noć, jer đavolko mali ne spava baš tako često. A ni dugo…

Hoćemo o starijim tinejdžerima? Bolje ne? Slažemo se. Ko zna – zna.

Evo, možemo malo o hrani. Ko se još tokom karantina nije osetio kao Boba iz vojske u Boljem životu, dok ljušti nekim nožićem brdo krompira pa očajan kaže: „Zakači me … Dva kazana pirea, majku mu…“?

Spremite obrok, servirate, sklonite (naravno, uz neku traljavu pomoć starijih koje realno smarate u njihovom svetu ili pak onu entuzijastičnu pomoć vašeg trogodišnjaka, pa onda bude „Ćao, šoljo, nisam te ni vol’o,,), taman otkucate 16 mailova, vreme je za užinu. Sve isto. Obrok, mljackanje, brdo sudova… Malo peglate ili popravite čiviluk i bravu na dečijoj sobi, malo radite i cap, vreme je za ručak. Onda opet užina, pa nešto slatko, pa voće, pa cedi pomorandže, guli nar, sipaj AD kapi jer ste izbezumljeni od nedostatka sunca… Sve dok ne polegaju, a vi ne ulickate kuhinju kao da za par sati neće opet biti haos.

Onda svađe između dece. Cika, vriska, lupanje vratima, otimanje konjića, prskanje vodom, gađanje odećom, otimanje iste, guranje na vratima, sevajući pogledi i lobiranje za vreme ručka za roditelja koji će stati u njihovu stranu, uvlačenje u svađe, kazne zbog preterivanja tokom svađe…

Animiranje mlađe dece tokom karantina posebni je krug pakla. U prilog tom osećaju idu beskrajne prepiske na Viber grupama iz vrtića. Kako je ko zabavio svoje dete tog dana. Ok, na početku je bilo slatko, ko voli nek’ izvoli, svi veseli. Ovi što su ostali do kraja u tom điru, kao da bi najradije rekli „Help me!“ ali, ne smeju. Mnogo je dva meseca, priznajmo. Bilo je previše iskušenja i testiranja granica zdravog razuma i uspeli smo. Zaista, svaka vam čast, za sve roditelje. I za njihovu decu. Za baš sve i svakog, alal nam vera svima. Karantin je bila lekcija na više nivoa. Sad svima držimo fige da su je upamtili, kad dođe vreme za zaključivanje ocena.

Hajde baš svi koji ovo čitamo i pišemo, da pravimo pitu sa trešnjama čiji recept je u nastavku. U ime roditelja i njihove dece.

Svaka svima čast!

Američka pita sa trešnjama

Priprema:

  1. U blender ubacite brašno, hladan margarin nasečen na kockice, so i šećer. Pulsirajte par puta dok se margarin zajedno sa brašnom ne pretvori u sitne grudvice. Nakon toga dodajte kašiku po kašiku ledene vode i svaki put promešajte. Testo ne treba da bude mokro, ali takođe ne sme da bude ni previše suvih delova na dnu.
  2. Prebacite testo na radnu površinu i bez mnogo stiskanja pritisnite ga nekoliko puta dok se ne sjedini u kompaktnu kuglu. Podelite ga na pola, rukama istanjite u disk, zamotajte u providnu foliju i stavite u frižider na 2h ili preko noći.
  3. Podmažite kalup sa malo margarina, a rernu zagrejte na 200°C. Jednu količinu testa razvaljajte tanko u krug, dovoljno da prekrije površinu tepsije pa je položite u tepsiju i izbockajte dno sa viljuškom na nekoliko mesta.
  4. Trešnje pomešajte sa gustinom i šećerom pa ih prebacite u tepsiju preko prve kore, a preko njih poređajte margarin nasečen na manje komadiće.
  5. Drugu koru takođe razvaljajte na istu veličinu i ukoliko želite možete je iseći na trakice koje zatim naizmenično isprepletite preko nadeva. Druga varijanta je da sasvim poklopite pitu, a na sredini samo zasecite krstić da bi para imala gde da prođe.
  6. Premažite pitu sa ulupanim jajetom i pospite malo kristal šećera za bogatiju teksturu.
  7. Ohladite je ponovo 45 minuta u frižideru kako biste sprečili skupljanje tokom pečenja.
  8. Pecite dok ne porumeni oko 35 minuta.

Sastojci:

kore za pitu:

nadev:

  • 750g trešanja bez koštica
  • 100g Dijamant margarina sa maslacem
  • 20g gustina
  • 100g šećera (ili manje ako su trešnje baš slatke)

Ocenite članak
[Ukupno: 1 Prosečno: 5]