Banda

Banda

Piše: Vesna Prodanović


BANDA


Volim moju bandu! Tako ih, od milja, zovem! To je moja porodica. Znam, naravno, nisam ja nikakav uzuzetak! Svi vole svoju porodicu! Ali, eto, nešto jutros razmišljam o njima, pa me ophrvale emocije. Mala skupina sličnih, a različituh ljudi! Povezanih genima, ali, što je najvažnije, povezanih ljubavlju. Bliskošću. Podrškom! Spremnošću, da štitimo jedni druge, kad zatreba! Bez razmišljanja, bez zadrške! Bez ikakvog očekivanja, da nam se nešto vrati! Ako neko ima neku muku, grupišemo se, zbijemo redove. Ako ima radost, veselimo se, slavimo! To, bezrezervno davanje, oplemenjuje dušu, donosi mnogo više, nego što odnese! Jedino se ljubav, deljenjem uvećava, neko je lepo rekao. Ja to, zaista, osećam tako! Mnogo toga smo pregurali zajedno. Zadesila nas burna vremena! Pregrmeli smo! Odoleli! Izdržali. I ojačali!!

Već sam rekla, u nečemu se razlikujemo, između sebe. Neki, od nas, su pričljivi, jedva čekaju da ispričaju šta ima novo! A, neki su zatvoreni, teško mogu da ispolje šta im je na duši, u tom trenutku. Ispričaju, tek kad prođe, kad se sami izbore s tim. Nekad sam i ja bila takva, ali naučila sam da razgovaram, da izbacim to iz sebe. To je lekovito! Zato, ove druge budno držim na oku, ne dam im da se sami muče i bore u sebi. Sve je lakše zajedno, kad se podeli!

Ponekad, malo ogovaramo onog ko nije prisutan. U poverenju, ni slučajno da mu se kaže! Međutim, uvek se ispriča! Istog dana. Samo se, taj neko, jedno vreme pravi da ne zna. Ne izdržimo dugo i uz smeh svi pričamo o tome. “E, baš si šuplja krošnja!” zadirkujemo onoga, ko je odao tajnu. Taj izraz sam čula na selu, kod bake i dede. Opisuje čoveka, koji nikako ne može da sačuva tajnu, čak i kad želi! Baš mi se sviđa, često to koristim. Titula “Šuplja krošnja” stalno menja vlasnika! Uvek je to neko drugi. A, u stvari, svi smo! Jer, ta sitna ogovaranja nikad nisu zlonamerna, nego su u cilju, da se što više sazna o nekom problemčiću, koji nekoga muči. Da se pomogne, da se olakša, ako je moguće.

Volimo da izađemo zajedno u kafanu, da se provedemo! Da lumpujemo! To su mi nezaboravni trenuci! Često zajedno i letujemo, zimujemo… Lepo nam je, kad smo na okupu. Nekad se šalimo, da smo prava čerga!

Ponekad nam sin prebacuje, što nismo izrodili više dece. Voleo bi da nas je više! Jedno vreme je to, baš, često pominjao. Želeo je još braće i sestara! Nedavno je pričao o nekom drugu, koji ima petoricu braće. “Ej, njih je šestorica! Pa, ko sme ikoga od njih da dirne?!! Zna se, da bi svi, do jednog složno skočili, u odbranu. Sila je to, bratska ljubav!” zadivljeno kaže. On će imati veliku porodicu, često ponavlja. Kao njegov drug Nemanja. Oduševljava ga velika zajednica. On još nije oženjen, videćemo, da li će mu se ostvariti želja. Volela bih da hoće! To i jeste jedino, istinsko bogatstvo!

Najveća radost je kad se porodica uveća, kad dođu nova, mala bića, produženi deo nas. Pokušavamo da prepoznamo sebe u njima, drago nam kad nešto pronađemo. Hvalimo se time! Ta mala stvorenja, jesu mala, ali stvaraju ogromnu ljubav. Nemerljivu! Bezgraničnu!

Pisala bih još, ali zagoreće mi kiflice! Cela luća je zamirisala. Dolaze mi svi na ručak. Uskoro će se, na vratima, začuti nestrpljiva zvonjava! Ja ću da otvorim i kao i uvek, uzviknuću radosno: “Stigla moja banda!!!”




Ocenite članak
[Ukupno: 2 Prosečno: 5]