Moj muž i ja ne volimo istu hranu

Moj muž i ja ne volimo istu hranu

Moj Muž I Ja Ne Volimo Istu Hranu – Šta Je Rešenje?

Hrana ima lepši ukus kada se jede u društvu, to je stara mudrost i nema rok trajanja. Jer, zaista nije u pitanju samo ukusni zalogaj, vreme provedeno za trpezom sa najdražima prilično doprinosi sveukupnom užitku.

Ali, ponekad baš ona postaje jabuka razdora, u bukvalnom smislu.

Zamislite dvoje mladih. Upoznaju se. Zaljube. Odu u bioskop. Odu na sladoled. Ona voli samo voćne, on samo od čokolade. Nema veze, nikome se ne upali lampica za alarm. Idemo dalje. Ponovo bioskop, pa buket cveća, pa šetnja pored reke, pa sve tako u krug. Sve do prstena i ključa od stana. I to ne obavezno tim redom.

Priznaću vam sad, u pitanju smo moj muž i ja.

Dakle, presrećni smo se uselili u zajednički stan. Nismo uopšte obraćali pažnju na prepirke oko ukusa svadbene torte i slanog menija – on je insistirao na teškoj, tradicionalnoj hrani a ja sam ipak htela nešto lagano i prolećno. Nekako smo se snašli i venčanje je bilo kao iz snova.

Na svadbenom putovanju smo imali par razmirica, uglavnom oko obroka koje nismo imali uključene u aranžman pa smo birali restoran. On je navaljivao “meso, pa meso” a meni se stvarno nije jela pljeskavica na plus 40. I dalje nije zazvonio alarm.

Onda smo došli kući i odjednom, svaki obrok postaje zajednički. Nekad kuvam ja, nekad on. Uglavnom ja.

Tu nastaje problem. Sve češće na njegovom licu primećujem razočaranje a ja sve češće krišom jedem van kuće kada znam da je on zadužen za ručak. Uverena sam da i on to radi isto.

Inače, sve ostalo je i više nego u redu. Jako se volimo, planiramo veliku porodicu i svaki slobodni trenutak se trudimo da provedemo zajedno. Gde je onda zapelo, pitate se vi?

Moj muž ne može da zamisli nijedan obrok bez mesa. Čovek čak i na doručak bez mesa gleda prezrivo i nepoverljivo. Ja, sa druge strane, najviše volim potaže i salate, mogla bih da živim i na sušiju (koji on, btw, ne želi ni da proba). Nije preterani ljubitelj cerealija, peciva, pa čak ni pasti. Nekako se, na jedvite jade, dogovorimo oko toplog sendviča. Na meniju su nam još i lovačka šnicla (koju iskoristim da ubacim što više povrća), punjene paprike i polpetice od mlevenog mesa. Za sve ostalo je povuci potegni.

Onda sam se malo i raspitivala. Saznala sam da je svaki ukus koji nam se dopada povezan sa nekakvim iskustvom, vrlo malo njih nam dolazi samim rođenjem. Iako razvoj ukusa počinje još u majčinom stomaku, svetlost na kraju tunela sam videla u tome da su ukus i iskustvo usko povezani. Dakle, što prijatnije iskustvo, to je veća šansa da neki ukus postane navika i potreba.

Odlučila sam da ozbiljno na tome poradim, s obzirom na to da jedine svađe koje imamo kao tek venčani golupčići nisu ni oko njegove majke, ni oko izlazaka sa drugarima niti su oko novca. Samo oko hrane. To je otišlo toliko daleko da smo bili na korak da podelimo frižider na dva dela i da svako nabavlja i kupuje za sebe (ah, da, agoniju u supermarketu vam nisam ni spomenula, niti ću).

Seli smo i ozbiljno porazgovarali. Podelili smo papir na tri kolone i u jednu upisivali šta on voli, u drugu šta ja volim i u treću šta volimo podjednako. Zatim smo počeli da spajamo moje i njegove namirnice – recimo moj potaž od šargarepe i njegovo belo meso zajedno daju neobičnu pileću krem čorbu. Onda smo spojili moju pastu sa njegovim mlevenim mesom i eto nam bolonjeze špageta. Malo po malo, napravili smo jelovnik sa preko 10 vrsti jela – naravno, i paprike i lovačke su ostale. Ali, uzbuđeni zbog takvog otkrića, jako smo se veselili da uđemo u kuhinju i počeli smo da se otimamo oko toga ko kuva. Na kraju smo shvatili da je i to jedno polje gde možemo zajednički udružiti snage i počeli smo da kuvamo zajedno.

 Njena salata

Njena salata

 Njegovo meso

Njegovo meso

Malo po malo, on je počeo da uživa i u salatama a meni je njegovo meso nekako baš lepo zaokruživalo obrok. Primetila sam da sada oboje žurimo kući da se što pre nađemo u našoj kuhinjici, čujemo se nekoliko puta dnevno, svaki put kada neko od nas dvoje otkrije još neko jelo koje ispunjava i moje i njegove kriterijume i sve u svemu – jabuka našeg razdora je postala slatka i sočna jabuka u kojoj oboje uživamo. U ovim poslednjim mesecima pogotovo, jer čekamo našu prvu bebu a znate i sami da smo mi trudnice skoro uvek gladne. A to je razlog više da se ponovo nađemo u kuhinji.

Poklanjamo vam jedan recept koji nam je posebno drag. U pitanju je naše prvo zajedničko jelo koje smo s vremenom razvili do perfekcije i obavezno je barem jednom nedeljno na našoj trpezi, koju sada sa razlogom zovemo zajednička. Uživajte!

SENDVIČ SALATA (sa mesom, razume se)

Priprema:

Prvo pravimo belo pileće meso. Prepržite celo meso na ulju, procedite i sačekajte da se ohladi. Za to vreme, pripremite salatu: iseckajte zelenu salatu i pomešajte sa mladim spanaćem. Izrendajte jabuku i cveklu i pomešajte sa sitno seckanim orasima. Ostavite u posudi da se sjedini i da se pomešaju sokovi. Položite meso, a zatim sipajte Cezar salatni preliv po želji. Čitavu smesu možete dodatno isitniti velikim kuhinjskim makazama. Bitno je da je gusta i da ne curi previše kada se stavi na hleb.

Za to vreme istopite kašičicu margarina na tiganju, kada je najtoplije, ubacite parče hleba i prepecite sa jedne strane. Kada se ohladi, namažite margarin na stranu koju niste prepekli, kako bi sa jedne strane hleb bio mekan a sa druge hrskav.

Na mekanu stranu hleba stavite kašiku salate a zatim poklopite drugim parčetom. Ako volite bogat sendvič, spojite stranice hleba čačkalicom i servirajte tako.

Uz ovu sendvič salatu najbolje idu ceđena pomorandža, neki romantični film, jedno ćebe i puno poljubaca.

Sastojci:

Ocenite članak
[Ukupno: 5 Prosečno: 3]