Kad ti tetka poželi dobro jutro

Kad ti tetka poželi dobro jutro

Lepo je rekao dobri stari Duško, džaba detinjstvo bez barem jedne tetke. Ja moju ne bih menjao ni za šta na svetu!

Iako sam sada već odrastao čovek, sa svojom porodicom, jako se često setim naših subota.

Uvek sam petkom spavao kod tetke. Živela je pored velikog parka u stanu sa visokim plafonima i dugačkim belim zavesama. Čak sam imao i svoju sobu tamo. To je, kad sad malo bolje razmislim, bila nekadašnja soba za poslugu u tom starom, džinovskom i meni večno misterioznom stanu. Mala je bila i uska, sa krevetom na sredini koji gleda u divni prozor i veliku lipu ispred. Ceo prozor je bio u stvari samo ram za divnu staru lipu. Leti bi ona šuštala i tako me uspavljivala a zimi je nekada malo i šibala staklo granama kada bi bila oluja. Ali, nisam se plašio jer bi tetka uvek dolazila da proveri da li me je strah pa bi ostala sve dok ne zaspim, dugo mi milujući kosu. Zidovi su bili prazni, osim jedne uramljene slike mene i nje u poseti zoološkom vrtu. Posteljina je uvek bila klot bela i sveže uštirkana pa je šuštala zajedno sa teškim jorganom u njoj.

Još uvek osećam miris te posteljine.

Da se razumemo, nije tetka bila od onih koji previše razmaze svoje nećake. Umela je tetka da zagrmi i to pošteno. Jednom se naljutila na mene kada sam crtao po vežbankama njenih đaka. Jao, koliko je bila ljuta. Morao sam da upotrebim svoj dragoceni trik iz rukava – namestio sam anđeosko lice i pomalo drhtavim glasom, jako tiho, rekao da me jako boli duša kada je ona ljuta.

Jedva je upalilo.

Ipak, najlepše uspomene imam na subote ujutro. Koja je to radost bila! Ustao bih i đipio iz kreveta i sve bosim nogama po parketu, dotrčao do kuhinje gde je tetka uveliko radila na našem doručku.

A “naš doručak” je bila jedna posebna vrsta rituala. Trajao bi dugo, dugo (najsličnije onom što se danas naziva konceptom slow food-a) i uvek je na meniju bila manje više ista ponuda.

Moj zadatak je bio da postavim sto.

Uvek beli stolnjak, kao sunce žuti tanjiri. Mali, veliki i zdelica. Njoj crvena a meni zelena na bele tufne šolja. I obavezno vaznica sa cvećem.

Počinjali bismo mlekom u kome bi tetka otopila crnu čokoladu (koju je mislila da dobro krije u fioci sa začinima).

Onda malkice griza sa medom i mrvicom cimeta.

I nekako baš u to vreme, čini mi se da je bila 1980. godina, pojavio se proizvod koji će zauvek obeležiti naš doručak. Dobro jutro margarin. Počelo je kao simpatija prema slatkom imenu a završilo se kao ljubav na prvi zalogaj. Evo, verujte da nam je Dobro jutro margarin osnovna namirnica u kući, poput hleba i mleka. Uvek je tu. Tada je postojala samo jedna vrsta, a danas svako u kući maltene ima svoj. Deca jedu Junior, supruga Light a ja sam ostao veran klasičnom. Mada, priznajem, tetkin dečarac u meni vrlo često deci krišom mažnjava Junior… A imam dobre razloge da verujem da to isto radi i supruga.

Elem, posle griza, sledila bi prava gozba. Prvo slani deo.

Na najlepši beli hleb (kome nisam pronašao sličan za sve ove godine, mora da je do tetke) koji bi ona prepekla tek toliko da malo zahrskavi na površini a da unutra ostane mekan, tetka bi prvo namazala margarin, malo posolila a zatim stavila tanku krišku praške šunke i jedno pero zelene salate na koje bi nežno spustila kajganicu koju bi pravila u okruglim modlama.

Preko bi stavila malo svežeg peršuna i krišku sira. A onda bih ja majonezom ispisao početno slovo mog imena.

Tetka bi na svoj obavezno stavila grubo mleveni biber, i to iz bakinog drvenog mlinca kome i dalje čujem zvuk dok lomi kuglice belog bibera, tetkinog omljenog.

Obično bih ponovio slani sendvič iako me je tetka uvek upozoravala da neću moći slatko a ja je uveravao da mogu.

Moj tost sa margarinom i tetkinim džemom od dunja bih, teška srca, uvek ostavljao na pola. Zato se tetka dosetila pa je naredna užina uvek uključivala i ovaj slatki sendvičić.

Posle doručka bismo popili čaj i tetka je insistirala da sudove sklonimo kasnije, kad nam se ćefne a ja bih oduševljeno pristajao i pitao se zašto moja mama ne može da bude tako opuštena i vesela. Kod mame se znalo, poslednji zalogaj i onda istog sekunda na raspremanje stola i to do poslednje mrvice i poslednjeg obrisanog, suvog i složenog tanjira.

Kod tetke smo sve ostavljali a onda je u toku dana, kao magijom, sve to postajalo čisto i složeno a da ja nisam čuo ni česmu niti zveckanje posuđa.

Svake subote, u čast moje teta Duše, doručkujemo dugo i zajedno. Na meniju je obavezno Dušina kajganica preko margarina kojom je ona meni svake subote poželela dobro jutro.

Sudove ne pipamo barem dva sata nakon doručka, a supruga se neuspešno pretvara već godinama da joj je to u redu i da joj ne ide na živce prepun sto prljavih tanjira.

A ja ipak najviše uživam kada moja teta Duša iznenada i nenajavljeno bane subotom na doručak, jer zna da je uvek dobrodošla i pozvana, pogotovo na doručak čiji je ona izumitelj.

A još više uživam kada vidim koliko voli moju suprugu i koliko su joj se deca obradovala.

Jer, tetka je tetka. Jedna posebna vrsta ljudi i onom ko nema preporučujem da je pod hitno nađe. Neka dobro proveri komšiluk, tu se obično nađe neka ženica koja je dušu dala da bude nečija tetka a i neka proveri kod svojih prijatelja, možda bi neko ustupio ako ima tetku viška. Mada, čisto sumnjam.

DUŠINA KAJGANICA:

Priprema kajganice:

Na jakoj vatri u tiganju istopiti kašiku Dobro jutro Junior margarina. Za to vreme, dobro umutiti jaja sa malo mleka i soli. Na tiganj složite modlica koliko imate ili onoliko za koliko ljudi pravite. U modlicu pažljivo sipati kajganicu ali ne do vrha kako bi se ravnomerno ispekla.

Na lako prepečen tost namažite margarin, posolite pa složite prvo prašku šunku, zelenu salatu, kajganicu, Gaudu i peršun. Majonez ostavite kao slobodnu opciju vašim gostima ali smo sigurni da će ga retko ko preskočiti.

Sastojci:

  • Jaja
  • Dobro jutro Junior
  • Praška šunka
  • Gauda
  • Peršun
  • Beli tost
  • Malo zelene salate
  • Okrugla modla za kolače, prečnika kao obična čaša
  • Dijamant majonez za tetkine ljubimce
 Dušina Kajganica

Dušina Kajganica

Ocenite članak
[Ukupno: 2 Prosečno: 3.5]