Savindan – dan Svetog princa

Savindan – dan Svetog princa

Danas je Savindan. Ukoliko ne slavite ovu slavu ili ne idete u goste, sigurno ste barem posetili školsku priredbu vaših mališana, u čast ovom svecu. Predlog da baš Sveti Sava bude patron svih škola, dao je još davne 1840. godine rektor Liceja u Kragujevcu, Atanasij Nikolić. Tako je i bilo sve do 1945. godine, kada je Savindan ukinut odlukom tadašnjih vlasti. Zabrana je trajala skoro pola veka, sve do devedesetih godina, od kada je 27. januar ponovo najsvečaniji dan u svim obrazovnim ustanovama.

Sveti Sava nosi titulu utemeljivača srpske crkve, prosvete, kulture i celokupne srpske ideje!

A to nikako nije slučajno ili nezasluženo. Kratke crtice iz njegovog života, koje smo pokušali da vam prenesemo, daće vam najbolje objašnjenje koliku važnost ima ovaj raški plemić. Ne zamerite dužinu teksta. Skuvajte sebi jednu lepu kaficu, udobno se smestite i dozvolite da vam predstavimo najvećeg među velikima.

Za početak, srpsko pravoslavlje se nekad naziva i svetosavlje, to zbog jakog Savinog kulta koji se stvorio u narodu. A znamo da narod teško kuje nekog u visine ko to ne zaslužuje.

RASTKO NEMANJIĆ

Rođenje ovog sveca je slutilo sasvim drugačiji scenario. Sve počinje u Rasu, na mestu na kome su se spajali putevi sa zapada i juga i vodili dalje ka istoku. Ostacima ovog grada možete i danas da se divite: Stari Ras nalazi se na lokalitetu Gradina na Pazarištu, na 11 km zapadno od Novog Pazara, a u neposrednoj blizini manastira Sopoćani.

Rastko Nemanjić se baš tu rodio 1174. kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i njegove supruge kneginje Ane, brat kraljeva Vukana i Stefana. Bio je rodom raški plemić iz vladarske obitelji Nemanjića, a svojim delima uticajni diplomata i prvi srpski arhiepiskop. Ali, krenimo redom.

Rastku je bilo tek nežnih 15 godina kada ga je otac postavio na mesto humskog župana. Velike odgovornosti se latio sa ozbiljnošću i ambicijama iskusnih vladara ali, nakon godinu dana, Hum biva oduzet Nemanjinom bratu Miroslavu.

Rastko se nakon jedne godine odlučuje za život u manastiru, te odlazi na Svetu Goru, jedan od najznačajnijih centara istočnopravoslavnog monaštva. Potpuno opčinjen pravoslavljem i monaškim životom, odlučuje da ostatak života provede služeći Bogu, odbacujući život princa.

MONAH SAVA

Te 1191. godine na Svetoj Gori, u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, rodio se monah Sava.

Potpuno fasciniran isposničkim životom, Sava odlučuje da se udalji u pustinju ali nailazi na neodobravanje igumana. Poslušan i kao monah, Sava pustinju zamenjuje strogom askezom u srcu manastira. Njegova mladost i prevelika posvećenost koja umnogome odudara od onoga što mu priprada samim rođenjem – postala je nadaleko čuvena a u manastiru su ga gledali kao živo čudo.

Nakon 6 godina, na Svetoj Gori mu se pridružuje i otac koji je u međuvremenu abdicirao u korist sina Stefana. To je prvi susret Svetog Simeuna sa Svetim Savom.

Ponovni susret i zajednički život oca i sina začeo je ambicioznu ideju o izgradnji manastira na Svetoj Gori za svoje sunarodnike. Ideja u početku ne nailazi na oduševljenje ruskog igumana koji je u tome video opasnost da ostane bez značajnih sredstava koje su otac i sin obezbeđivali za manastir Vatoped.

Nakon mnogo peripetija, otac i sin su zahvaljujući vizantijskom caru Alekseju III i njegovom blagoslovu, 1198. godine dobili dozvolu da obnove jedan zaboravljeni manastir na gori, Hilandar, koji će služiti kao duhovno utočište srpskom narodu. Upravo u Hilandaru je Savin otac i preminuo, u dubokoj starosti 1200. godine, samo da bi se brzo po smrti javio u snu svom sinu i nagovestio veličinu njegovih budućih dela.

A njih je bilo i previše za jedan blog post. Nabrojaćemo samo najvažnije.

ARHIEPISKOP SAVA

Ceo svoj život, Sava je radio na jačanju crkvene organizacije i podizanju duhovnosti srpskog naroda. Uz podršku vaseljenskog patrijarha proglasio je autokefalnost raške crkve od Ohridske arhiepiskopije 1219. godine i postavio temelje današnje Srpske pravoslavne crkve. Sava je prvi posvećen za arhiepiskopa, što je bilo veoma neobično za to vreme jer je jedan običan monah postao arhiepiskop, preskočivši čin episkopa. Ali, svima je bilo jasno da Sava nije običan monah.

Žiča postaje središte nove srpske arhiepiskopije, u čijoj blizini Sava gradi još 8 episkopija. Svi novoizgrađeni manastiri bogato su darovani imanjima, njivama, šumama, vinogradima, pašnjacima i voćnjacima.

Od rimskog Pape je isposlovao kraljevsku krunu i suverenitet za Srbiju. Po krunisanju svog brata Stefana, 1221. godine, napisao je ili preveo više dela direktno namenjenih boljoj organizaciji crkve, poput Nomokanona, skupa crkvenih pravila koja su bila Savin štit protiv „neznaboštva“.

SAVINA SMRT

  1. Sava odlazi sa položaja arhiepiskopa a zatim, vođen svojom radoznalošću, odlazi na dugo putovanje na Istok. Jerusalim, Egipat, Sinaj, Antiohija – samo su neke usputne stanice na Savinom putu do Male Azije. Na povratku u svoje rodne krajeve, smrt ga zatiče u Bugarskoj, u prestonici Velikom Trnovu.

Njegove mošti je 1237. godine u manastir Mileševu, preneo njegov nećak, kralj Vladislav.

Tek tada zaista počinje život Svetog Save. Iz smrti je pravo ušao u legendu, a folklorne legende u kojima je glavni neprijatelj đavolu počinju da se množe, da bi danas činile divan skup priča u kojima uvek pobeđuje svetlost i dobro. Kroz svaku priču možemo videti koliko je narodu bio bitan njenov lik i sa koliko ljubavi su ga negovali i otimali od zaborava. On je putujući Božji čovek, ide po srpskim zemljama, zavodi red i blagostanje, uči narod kako da ore, kopa, kresanjem ognjila kako da dobije vatru, žene uči da kuvaju, mese hleb, tkaju, pletu, prave sir i kiselo mleko, kovače da kuju gvožđe, kako se sadi loza, kako se dobija vino…

Pedeset najlepših legend o Savi pročitajte ovde.

Varvarski čin Sinan-paše, koji je 1594. godine za kaznu za banatski ustanak spalio njegove mošti, prethodno ih otevši iz Mileševe – nije uspeo da zamrači sliku u srcima srpskog naroda.

Danas, kao otelotvorenje našeg čuvenog inata, baš na tom mestu na Vračaru, sa kojeg se na neki način Sava kroz vatru uzdigao tamo gde je oduvek težio da bude, sa Bogom u visinama, stoji veličanstveni hram posvećen Savi.

NARODNA VEROVANJA

Sava se u narodu smatra vučjim pastirom. Običaji koje vezujemo za period uoči i tokom Savindana uglavnom su vezani za stoku i veliki strah od vukova koji je oduvek postojao u narodu.

Pred 27. januar niste mogli videti nijednog seljaka da tera stoku u šumu. Postojala je bojazan da bi to bio njen kraj. Takođe, bilo kakva radnja koja zahteva upotrebu sečiva je bila strogo zabranjena. Čak se nije ni brijalo tih dana – britve su ostajale sklopljene da bi vucima čeljusti ostale zatvorene. Još jedna živa asocijacija je pravilo da se ništa ne sme bojiti u crveno, kako krv stoke ne bi tekla. U takovskom kraju veruju da je on apsolutni gospodar vukova, oni su njegovi psi a on lično određuje u kojim torovima imaju dozvolu da utole svoju žeđ za krvlju.

Zanimljiva je i priča kako je uopšte nastao vuk. Dok je bio pastir, Savinu ovcu ujede pas. On ga prokle da od tog dana može jesti samo oteto. Pas pobeže u šumu i postade vuk. Zato vuk otima, jer ga na to nagoni stara Savina kletva. Zato je uvek gladan i nezasit.

Jednu nedelju pred Savindan, celo domaćinstvo je postilo u slavu ovog sveca. U okolini Čačka majke školaraca pripremaju žito kako bi dečica imala uspeha u školi.

Narod poštuje, i to verujemo vrlo rado, i običaj da se oko Savindana ne rade neki teži poslovi.

Dokaz da su Srbi Savu najviše poštovali od svih svetaca je i to što su upravo njemu podarili moć da upravlja gromovima i munjama. Zna se da su skoro svi stari pagani tu moć pripisivali svojim vrhovnim bogovima – Grci Zevsu, Rimljani Jupiteru, stari Sloveni Perunu, nordijski narodi Toru…

Veruje se da ako na Svetog Savu zagrmi, desiće se veliki događaji u zemlji i gramljavina je znak božanske opomene. U pesmi koja opeva veliku bunu protiv dahija iz 1804. godine, upravo grmljavina najavljuje krvave događaje.

Rastko Nemanjić je postao monah Sava a monah je postao duhovni vrhovnik i zaštitnik srpskog naroda. Posvetimo ovaj dan njemu, koji je posvetio svoj život da mi živimo u svetlosti i znanju. Uživajte sa porodicom i prijateljima, posvetite danas posebno vreme svojoj deci, čak i ako ne slavite ovu slavu. Kao malenu zahvalnost, danas možete napraviti perece od belog brašna. Time odajemo počast Savinom naporu i želji da na trpezi imamo uvek sveži beli hleb – zbog čega se i uortačio sa samim đavolom.

Više o ovoj legendi pročitajte u receptu za Savine perece.

 Savina Pereca

Savina Pereca

Recept za Savine Perece

Legenda kaže da su se ljudi nekada jako mučili da od žita dobiju brašno, nisu imali ni alat ni sistem. Tucali su žito u stupi ili ga mleli u žrvnju.

Savino meko srce to više nije moglo da podnese i on odluči da pomogne ljudima. Hteo je da smisli neku bolju i lakšu spravu, i tako se u Savinoj glavi rodila ideja o vodenici. Dok ju je pravio, naišao je radoznali đavo da vidi šta to njegov arhi-neprijatelj petlja. Video je način da je poboljša, predloživši Savi da mu napravi koš i čeketalo, koji bi sprečili česte povrede od obrtanja kamena. Zauzvrat je tražio da jedan dan u godini vodenica bude njegova.

Sava ga je tu nadmudrio dajući mu Badnji dan, kada je obično toliko hladno da se reke smrznu pa vodenica ni ne može da radi. Dodatno je upozorio narod na to pa oko Božića ne možete videti ni žive duše oko vodenice jer je svi izbegavaju. Uzalud đavo čeka iz godine u godinu nekog seljaka kome bi mogao da naplati upotrebu vodenice.

U znak zahvalnosti što im je olakšao mlevenje žita, u narodu je nastao običaj da se na Savindan mesi pecivo od belog pšeničnog brašna koje se nosi u crkvu i deli deci.

U Vojvodini, ali i drugim delovima Srbije se od peciva često prave perece. Evo jednostavnog recepta:

Priprema:

Spojiti sve sastojke (osim sode bikarbone i krupne soli), jedan po jedan, i umestiti od njih testo. Brašno i vodu dodatvati po potrebi, važno je da testo bude jednako i glatko. Ostaviti ga najmanje sat vremena u dobro nauljenoj posudi i pokriveno providnom folijom kako bi naraslo.

Za to vreme, pripremite dva pleha. Postavite papir za pečenje koji ćete posuti sa malo brašna, tanak sloj. Tada već možete da uključite rernu da se zagreje, na 220 stepeni.

Kad lepo naraste, testo premesite još jednom i onda podelite na 12 loptica i ostavite da miruje desetak minuta.

Od svake kuglice izvucite traku dugu oko 50 cm i oblikujte perece. Poređajte ih u pripremljene plehove (u standardni stane oko 6 pereca).

Ponovo ćemo ih pustiti da narastu i to pokrivene krpom, oko 15ak minuta. Za to vreme, spremite rastvor sode bikarbone i vode – u litar ključale vode dodati sodu. Provucite svaku perecu kroz tu vodu tako da čvor na pereci bude okrenut na dole. Postupak za svaku perecu traje oko 30 sekundi. Možete je okrenuti i držati još 15 sekundi, za bolji efekat. Procedite ih na rešetki i ohladite.

Vreme je da uklonite brašno sa papira i blago ga nauljite. Poređajte perece i pospite ih krupnom solju. Pecite između 15 i 20 minuta, po proceni zlatne boje koja se hvata na korici.

Uživajte!

Sastojci:

  • 400 ml vode
  • šoljica Djamant suncokretovog ulja
  • 2 kašičice instant kvasaca
  • 500 g brašna
  • Krupna so
  • 2 kašičice fine soli
  • 50 g sode bikarbone
  • 2 kašike braon šećera
Ocenite članak
[Ukupno: 8 Prosečno: 3.9]