8. Mart – nekad i sad, ona i vi Šta znate o ovom prazniku i koje ste joj iznenađenje pripremili

8. Mart – nekad i sad, ona i vi Šta znate o ovom prazniku i koje ste joj iznenađenje pripremili

8. Mart – nekad i sad, ona i vi Šta znate o ovom prazniku i koje ste joj iznenađenje pripremili

Ružama je potrebno sunce, a ženama ljubav.

Li Tai Po

Postoji taj jedan dan u godini kada se svakoj ženi čestita – što je žena. Dobije i cvet. Mnoge se bune, tvrde da to nije dovoljno i da je potrebno poštovati ih svakog dana. Naravno, slažemo se sa njima ali to nama ne baca senku na 8. mart kada se slavi Dan žena. I treba žene da imaju jedan takav dan. On nas podseća da ih cenimo sve do sledećeg praznika. Pa onda opet u krug. Dakle, to je jedan perpetumobile poštovanja i divljenja prema ženskom rodu.

U stvari, kad malo bolje razmislimo, 8. mart se može smatrati podvlačenjem računa. Zadovoljna i voljena žena će sa osmehom primiti i najskromniji cvet jer je on kruna cele jedne godine u kojoj su se poštovala njena prava i želje i u kojoj je neko voleo zbog onoga što ona stvarno i jeste.

Ako ih niste voleli i cenili cele godine, nema tog cvetka ili dijamanta koji će je obradovati.

Kolika je magija žena, govori i to da bi bez njih i dijamant bio najobičniji kamen.

Sa druge srane, van kuće, 8. mart stvarno nije dovoljan. Toliko još posla ima za ekonomska, politička i društvena dostignuća “slabijeg” pola, da ovaj praznik dođe kao predah u borbi. Setimo se kako je sve počelo. Nimalo naivno ni veselo.

Ideja da se obeležava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom XX veka, u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije. Sve češći su bili protesti zbog loših radnih uslova.

Požar u njujorškoj fabrici Triangle Shirtwaist 1911. godine, kada su poginule 123 žene, zapalio je i iskru budućih protesta koju je bilo nemoguće ugasiti.

Prve javne demonstracije su organizovane još 1857. godine, i to baš u Njujorku. Žene zaposlene u industriji odeće i tekstila rasterala je policija a one su osnovale sindikat dva meseca kasnije. Naredne godine su obeležili njihovi protesti koji su se sa poboljšanja radnih uslova proširili i na male plate ali i nemogućnost žena da glasaju.

Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija održana je u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale i tada je ustanovljen Međunarodni dan žena. Predlog je dala čuvena komunistička feministkinja Klara Cetkin. Protesti su se nastavili. U Rusiji su upravo ženske demonstracije bile prvi stadijum ruske revolucije.

Lenjin, na nagovor feministkinje Aleksandre Kolontaj, utvrđuje 8. mart kao dan u kome se obeleževa “herojstvo radnica”. Tu praksu su preuzele sve zemlje komunističkog bloka, pa i SFRJ. Na Zapadu nisu bili oduševljeni onim što je naprasno postao komunistički praznik pa su prestali sa bilo kakvim inicijativama da se slavi, sve do pedesetih godina prošlog veka kada ponovo snaži ideja da se uvede poseban praznik za sve žene.

U Evropi, poslednji bastion neravnopravnosti žena je, verovali ili ne, bio u Švajcarskoj koja tek 1972. godine uvodi pravo glasa ženama!

Ujedinjene nacije su od 1975. godine, koju su proglasile za Međunarodnu godinu žena i službeno počele da obeležavaju Međunarodni dan žena.

Tokom vremena a i zahvaljujući konzumerizmu, ovaj praznik gubi svoju ideološku osnovu i postaje prilika za muškarce da iskažu svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog pola.

U SFRJ je 8. mart prilično dugo opstao. Slavilo se sve u šesnaest. Svaka zaposlena dama, pardon, svaka zaposlena drugarica dobila bi crveni karanfil, proslavu u preduzeću a s početkom osamdesetih godina i poneko grupno putovanje sa koleginicama.

Učiteljice, nastavnice i profesorke su takođe dobijale karanfile ali i poneku keramičku vaznicu ili ram za slike od svojih đaka. Mame su redovno dobijale i dalje dobijaju, ogrlice od šarene testenine, čestitku i crtež. Šta koja žena dobije od muža, to je uglavnom bila stvar dogovora i prirode njihovih odnosa.

Karanfili ili ruže, proslava u preduzeću ili bonus, zaboravljeni poklon ili dijamant – bilo kako bilo, svakako je jedna stvar jasna. Borba i dalje traje, negde u rukavicama, negde u ilegali a negde i prsa u prsa. Daleko smo još od potpune pobede ženskih prava ali ta ideja se i dalje prenosi s kolena na koleno. Devojčice od svojih mama uče od malih nogu da su ravnopravne a tu i tamo se neka mama usudi da šapatom kaže svojoj ćerki da, iako poslovica kaže da pametniji popušta, ona bude ta pametnija koja baš neće popustiti. Jer došla su vremena kada se i muškarci bune za svoja prava i evo, samo što nisu počeli da se organizuju za inicijativu da se istim intezitetom slavi i Dan muškaraca – koji inače od 1999. godine zaista postoji i to zaslugom Trinidada i Tobaga. Bez šale.

Da vi u kući ne biste mnogo politizovali temu, dragi muškarci, predlažemo jedan lep (i jednostavan, ne brinite) znak pažnje. Serviran doručak. O dodatnom poklonu sami odlučite.

OSMOMARTOVSKE PRŽENICE

Priprema

U duboki tanjir razbijte dva jaja i dobro ih promešajte. Polako dosipajte mleko i sipajte malo soli. Od mleka i jaja napravite ravnomerno pomešanu masu.

Uzmite jedno parče tosta i sa puno strpljenja i ljubavi nožem isecite poveće srce.

Umočite hleb u smesu, držite ga par sekundi a zatim stavite u tiganj u kome je prst rastopljengog margarina sa ukusom vanile. Pecite na jakoj vatri dok se ne uhvati korica a zatim je smanjite kako ne bi zagorele.

Gotove prženice ređajte na kuhinjski ubrus kako bi pokupile višak masnoće.

Servirajte najlepše što umete. Nasecite sveže voće koje vaša draga najviše voli, i poređajte ga po belim “pufnicama” od šlaga kojima ste ukrasili prženice. Napravite i limunadu sa toplom vodom, medom i par listića sveće nane.

Lice voljene ukrasite poljupcima.

Sastojci

  • Beli tost hleb, već narezan (da olakšamo)
  • Dijamant margarin sa vanilom
  • Dva jaja
  • Pola šolje mleka
  • So
  • Voće
  • Šlag
  • Strpljenje
  • Ljubav
  • Poštovanje (glavni sastojak, džaba sve ostalo ako njega niste pripremili)
Ocenite članak
[Ukupno: 3 Prosečno: 4]